Etologija

Etologija (грч. ήθος — navika, običaj, narav, karakter + грч. λογος — nauka, znanje, znanost, učenje) biologija je ponašanja, tj. grana biologije koja proučava ponašanje životinja uključujući ljude.^[1] Fokus etologije je ponašanje u prirodnim uslovima, dok je biheviorizam usmjeren na proučavanje prirode, modela i specifičnih odgovora ponašanja u laboratorijski podešenim okolnostima.

Metodi

Temeljni metodi etologije uvažavaju neophodnost analitičkih odgovora na nekoliko osnovnih pitanja.

Neka od ovih pitanja su:

1. koji (unutrašnji i vanjski) faktori uzrokuju odgovarajući odgovor u ponašanju,
2. šta i kako upravlja ponašanjem i
3. kakva je priroda interakcije ponašanja i životne sredine.^[2][3]

Polje

Etologija ima veoma širok raspon istraživanja, od odnosa prema sopstvenom tijelu i egzistenciji, preko međuindividualnih i međugrupnih odnosa posmatrane vrste organizama, do proučavanja interspecijskih oblika ponašanja. Nastoji objasniti i dinamiku pojedinih načina (modela) ponašanja. Snažno je povezana sa interaktivnim područjima neuroanatomije, ekologije, evolucijom i sl. nauka. Etolozi su zainteresovani i za moguće oblike međuindividualne, međugrupne i međuvrsne saradnje (ne)srodnika, agresije, teritorijalnosti, zavičajnosti (home range), altruizma i dr. oblika interakcije organizama kao što su simbioza, parazitizam, mutualizam.^[4][5]

U početnim fazama razvoja, biologija ponašanja je prihvatana kao granično područje sa psihologijom. Tako i mnoge savremene oblasti etologije počivaju na osnovnim spoznajama klasične zoopsihologije. U prošlosti su mnogi prirodnjaci proučavali moguće aspekte ponašanja životinja i ljudi. Moderna era etologije počinje tokom 1930-ih, najprije u istraživanjima Holandeza Nikolasa Tinbergena i austrijskih biologa Konrada Lorenca i Karla fon Friša, grupnih dobitnika Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu (1973). Lorencov saradnik Tinbergen apelira da etologija obavezno treba uključivati četiri objašnjenja u svakoj instanci ponašanja:

1. funkcija — kako ponašanje utiče na izglede za opstanak i reprodukciju i zašto se, u određenim situacijama, reaguje na isti a ne na neki drugi način;
2. kauzalnost – šta stimuliše određeni odgovor i kako se on modifikuje recentnim učenjem;
3. razvoj – kako se ponašanje mijenja sa starenjem i da li je rano iskustvo neophodno za ispoljavanje određenog modela ponašanja; i
4. evoluciona istorija — kako se određeno ponašanje može komparirati sa sličnim u srodnim vrstama i kako se razvija tokom procesa filogeneze.^[6][7]

Ostvarena objašnjenja na ovim nivoima su komplementarna i interaktivna — svaka njegova instanca odgovara objašnjenju na svakom od četiri pomenuta nivoa.

Na početku 21. vijeka posebna pažnja je usmjerena na animalnu i ljudsku komunikaciju i emocije, animalne „kulture”, učenje i seksualnu kondukciju. Razvijaju se i nova polja etologije, kao što je na primjer neuroetologija, a izvijesno je i otvaranje istraživanja o ponašanju neanimalnih organizama kao što je primjera radi biljni svijet.

Ljudi

Spisak najpoznatijih etologa ili naučnika koji su dali značajan doprinos etologiji (mnogi na spisku su u stvari komparativni psiholozi).

Vidi još

• Antrozoologija
• Fiziologija
• Genetika
• Kognitivna etologija

Reference

Literatura

• Burkhardt, Richard W. Jr. (1981). „On the Emergence of Ethology as a Scientific Discipline”. Conspectus of History. 1 (7).
• Klein, Z. (2000). „The ethological approach to the study of human behavior” (PDF). Neuroendocrinology Letters (21): 477—481. 
• Shanor, Karen; Kanwal, Jagmeet (2009). „Bats Sing, Mice Giggle: Revealing the Secret Lives of Animals”. Icon. /Accessible to the lay reader and acceptable to the scientific community/. The Daily Telegraph.
• Gerhard, Medicus (2015). Being Human – Bridging the Gap between the Sciences of Body and Mind. Berlin: VWB.

Spoljašnje veze

GraneZooloziIstorija